Radi se o različitim materijalima i s tim povezanim fizikalnim zakonima prijenosa podataka u svjetlovodnim mrežama i starim telefonskim mrežama. Stare telefonske mreže izgrađene su od bakrenih kabela (tzv. bakrenih parica) i izvorno su bile namijenjene samo za prijenos govora u analognom obliku. Naknadno su u takve telefonske mreže dodane funkcionalnosti koje omogućuju digitalni prijenos podataka, što odgovara različitim vrstama tzv. DSL tehnologija (najraširenije su ADSL i VDSL). Kako to često biva kad se naknadno uvode dodatne funkcionalnosti koje izvorno nisu bile predviđene, DSL tehnologije imaju različita ograničenja. Značajno ograničenje vezano je uz najveću brzinu prijenosa podataka koja se može ostvariti i koja je kod DSL tehnologija uobičajeno reda veličine od nekoliko desetaka Mbit/s, a samo iznimno više od 100 Mbit/s. Osim toga, najveća brzina prijenosa smanjuje se s povećanjem udaljenosti od telefonske centrale – u pravilu na udaljenostima većim od 500 m od telefonske centrale nisu ostvarive brzine veće od 30 Mbit/s. Za razliku od telefonskih mreža, svjetlovodne mreže izvorno su predviđene za prijenos podataka u digitalnom obliku. Najveće brzine svjetlovodnih mreža ograničene su samo vrstom opreme koja je postavljena na krajeve svjetlovodnih niti i ne smanjuju se s povećanjem udaljenosti od glavnog čvora svjetlovodne mreže. S obzirom da je uobičajena međusobna udaljenost glavnih čvorova svjetlovodne mreže reda veličine nekoliko desetaka kilometara, svi korisnici spojeni na svjetlovodnu mrežu unutar radijusa od nekoliko desetaka kilometara od glavnog čvora mogu ostvariti jednake najveće brzine prijenosa podataka. Za ilustraciju, usporedimo li telefonske i svjetlovodne mreže s medijima za pohranu zvuka, telefonske mreže odgovarale bi gramofonskim pločama i magnetskim vrpcama (kazetama), dok bi svjetlovodne mreže odgovarale CD/DVD medijima i ostalim suvremenim vrstama memorija (npr. USB stick-u).